Bila je cura kod mene dva tjedna. Otišla je, i što namjerno, što iz zaborava, ostavila neke svoje stvari. To mi se naravno sviđa jer u svakom kutku stana stoji predmet koji me podsjeća na nju. U dnevnoj je ostavila nekoliko knjiga, primjerice, u hodniku kišobran, u kupaonici četku za kosu. Kad mi se čita, uzmem njenu knjigu, kad pada kiša, uzmem njen kišobran, kada se češljam, uzmem njenu četku - nekako mi je toplije oko srca. Ostavila je i šlafrok u spavaćoj sobi - pa se nakon tuširanja radije njime zagrnem. Ostavila je isto tako i svoju pink pidžamu - iako je pink, ljepše mi je spavati u njoj, nosi njen miris pa kada spavam u njenoj pidžami kao da ona spava sa mnom. Ostavila je i hlače - njih ipak nisam mogao navući jer su vrlo uske, ali zato sam pronašao njenu haljinu. Nije ni ona bogzna kako široka, ali nekako se uspijem uvući. Skužio sam ubrzo da je ostavila i najlonke, i grudnjak, i... aha, prije najlonki srećom pronašao sam i britivicu. Zatim... hah, dok je stotinama kilometara daleko od mene, sve sam učinio da stvorim iluziju kao da je odmah tu, metar od mene, ili čak - na meni. Na kraju sam, u petama i s pundžom na glavi, praktički spreman za večernji bal, pronašao i njenu šminku. Hoću reći, djeco, ako ušetate u sobu i zateknete tatu odjevenog u maminu haljinu, ne sudite naglo, možda mu samo fali vaša mama.
|
